Djed

Svaki put kad bi zašuštala neka grančica ili zakreketala žaba ili se zatresla prozorska stakla kuhinje, koja se nalazila u dnu voćnjaka, starčić bi okretno poskočio s ravnog kamena, koji mu je služio kao improvizirano sjedalo, i nervozno kriomice motrio kroz lišće. Ali dijete se još nije pojavljivalo. Ipak, kroz prozore blagovaonice koji gledaju na sjenicu razabrao je svjetlo s lustera koje je netko maločas upalio, a pod svjetlom nejasne sjene što su klizile s jedne na drugu stranu, nažalost, zaklonjene zavjesama. Odmalena je bio kratkovidan, tako da su njegovi napori oko utvrđivanja je li večera završena ili su te nemirne sjene dolazile od najvišeg drveća bili uzaludni.

Vratio se na svoje sjedalo i pričekao. Protekle je noći kišilo pa se iz zemlje i cvijeća širio ugodan miris vlage. No vrvjelo je kukcima, a Don Eulogio nije ih uspijevao izbjeći ni očajničkim zamahivanjima rukom oko lica; nevidljive iglice neprekidno su mu se zabijale u meso drhtave brade, čela pa čak i očnih duplji. Zanos i ushićenje, koji su mu tijekom dana tijelo držali u stanju pripravnosti i nestrpljivosti, splasnuli su te se sada osjećao umorno i pomalo tužno. Smetala mu je tama prostranog vrta i uznemiravala ga nečija neprekidna i ponižavajuća slika, možda kuharice ili upravitelja imanja, kako ga iznenada zatječu u njegovu skrovištu. „Što radite u vrtu u ovo doba, Don Eulogio?“ A onda bi došli njegov sin i snaha, uvjereni da je poludio. Napet od podrhtavanja živaca, okrenuo je glavu i među gredicama krizantema, tuberoza i ružinih grmova stao pogađati sićušni puteljak koji ga je doveo do pogrešnih vrata, mimo golubinjaka. Tek se smirio kad se prisjetio da je tri puta bio provjerio jesu li vrata zakračunana i da može za nekoliko sekundi kliznuti na ulicu, a da ga nitko ne vidi.

„Što ako je već došao?“ pomislio je uznemireno. Jer dogodio se trenutak, nekoliko minuta nakon što je oprezno ušao u kuću kroz gotovo zaboravljen ulaz u voćnjaku, u kojem je izgubio pojam o vremenu, kao da je zaspao. Reagirao je tek kada mu je predmet, koji sada nesvjesno miluje, ispao iz ruku i udario ga po bedru. Ali to je nemoguće. Dijete još nije moglo prijeći voćnjak jer bi ga njegovi uplašeni koraci probudili ili bi mali, kad bi raspoznao svoga djeda kako drijema sklupčan uz rub puteljka koji ga je trebao dovesti do kuhinje, počeo vikati.

Ta ga je pomisao ohrabrila. Vjetar je postao slabiji, tijelo mu se prilagođavalo na okolinu, prestao je drhtati. Opipavajući džepove kaputa, dohvatio je tvrdo i cilindrično tijelo svijeće koju je kupio tog poslijepodneva u trgovini na uglu. Ushićen, starčić se osmjehnuo u polumraku: prisjetio se izraza iznenađenja na licu prodavačice. Zadržao je ozbiljnost, elegantno odzvanjajući petama i kružnim pokretima lagano udarajući dugačkim metalnim štapom dok mu je žena nudila voštanice i svijeće raznih veličina. „Ovu“, reče, uz nagli pokret koji je ukazivao na uznemirenost zbog neugodna posla koji je obavljao. Prodavačica je insistirala da je zamota, ali Don Eulogio se tomu usprotivio te je užurbano napustio trgovinu. Ostatak poslijepodneva proveo je u Klubu Nacional, zatvoren u mali kartaški salon u koji nitko nikada nije navraćao. Poduzimajući mjere opreza da izbjegne narudžbu od konobara, ipak je zaključao vrata. Zatim je, komotno uronjen u udobnost neobične grimizne boje, otvorio kovčežić koji je donio sa sobom i izvukao prekrasan paket. Bio je umotan u njegov divan šal od bijele svile, upravo onaj koji je nosio na dan otkrića.

U najtamnije doba sumraka pozvao je taksi i upozorio vozača neka kruži izvan grada; puhao je ugodan blag povjetarac, a pogled na spoj sivkastog i crvenkastog neba bio je još zagonetniji u predgrađu. Dok je automobil lagano plovio po asfaltu, živahne oči starca, jedini znak agilnosti na njegovu mlohavu licu, obješenu poput vrećica, rastreseno su klizile po rubu kanala koji je pratio cestu, a onda je odjednom nešto zapazio.

– Zaustavite se! – rekao je, ali vozač ga nije čuo. – Zaustavite se! Stanite!

Kad se auto zaustavio i nakon što je, vrativši se unatrag, stigao na kameni nasip, Don Eulogio uvjerio se da se doista radi o lubanji. Primivši je u ruke, zaboravio je na povjetarac i pejzaž te je, dok mu je napetost rasla, potanko proučio tu tvrdu, tešku i neprijateljsku, neprobojnu tvorevinu, ogoljenu od mesa i kože, bez nosa, bez očiju, bez jezika. Bila je mala i bio je sklon uvjerenju da je pripadala djetetu. Bila je prljava, prašnjava i takva, ogoljena, imala je pukotinu veličine kovanice s nepravilnim obrubom. Otvor za nos činio je savršen trokut, odvojen od usta tankim mostom manje žućkastim od brade. Zabavljao se umetanjem prsta u prazne očne duplje, pokrivanjem lubanje rukom kao da formira šešir i uranjanjem šake u donju šupljinu, podupirući je iznutra, zatim gurajući jedan prsni zglob kroz trokut, a drugi kroz usta nalik na dugačak i oštar jezik; rukom je utiskivao uzastopne pokrete i beskrajno se zabavljao zamišljajući da je riječ o nečemu živome.

Dva dana držao ju je skrivenu u ladici komode natiskanu u kožnom kovčežiću, pažljivo umotanu, ne odajući nikomu svoje otkriće. Tijekom popodneva koje je uslijedilo nakon susreta zadržao se u svojoj sobi, krećući se nervozno kroz raskošan namještaj svojih predaka. Gotovo da i nije podizao glavu; reklo bi se da je s velikom revnošću i ponešto bojazni proučavao krvave i čudesne crteže na središnjem krugu tepiha, ali nije ih ni primijetio. Na početku je bio neodlučan, zabrinut; moglo bi doći do komplikacija u obitelji, možda bi mu se narugali. Ta pomisao ga je rasrdila i postao je tjeskoban te mu je došlo da zaplače. Od tog trenutka, samo je jedanput zaboravio na projekt; onaj put kad je stojeći kraj prozora ugledao mračni golubinjak, pun pukotina pa se prisjetio da svojevremeno ta drvena kućica s nebrojeno mnogo vrata nije bila prazna, beživotna, već nastanjena sivim i bijelim životinjicama koje su uporno kljuckale i prešetavale se po godovima i koje su povremeno lepršale iznad drveća i cvijeća u vrtu. S nostalgijom se prisjetio koliko su krhke i nježne bile; s kolikim su mu povjerenjem dolijetale na ruku u kojoj je uvijek imao nekoliko sjemenki, a kada bi ih stisnuo zaškiljile bi očima i lagano zadrhtale. Poslije više nije o tome razmišljao. Kad je došao upravitelj imanja kako bi ga obavijestio da je večera spremna, već je bio donio odluku. Te noći dobro je spavao. Sljedećeg jutra zaboravio je na san u kojemu je opaka kolona velikih vatrenih mrava iznenada napala golubinjak i prouzročila nemir među životinjicama, dok je on, sa svog prozora, dalekozorom promatrao taj prizor.

Zamišljao je da će čišćenje lubanje biti brzo gotovo, ali prevario se. Prašina, odnosno ono za što je mislio da je prašina, a možda je bio i izmet, ako je suditi prema smradu, ostao je zavaren za unutarnje stijenke i presijavao se poput rudnika metala u stražnjem dijelu lubanje. Dok se bijela svila šala punila sivim mrljama, a da pritom sloj prljavštine nije nestajao, Don Eulogio postajao je sve uzbuđeniji. U jednom trenutku, razjaren, odgurnuo je lubanju, no prije nego što se prestala kotrljati, pokajao se i ustavši sa stolice puzao po podu sve dok je nije dohvatio i oprezno podigao. Tada je pretpostavio da će čistoću postići upotrebom neke masne tvari. Telefonski je iz kuhinje naručio limenku ulja i na vratima dočekao konobara kojemu je grubo iščupao limenku iz ruku, ne obraćajući pažnju na uznemiren pogled kojim je konobar nastojao preletjeti po sobi preko njegova ramena. Pun strepnje umočio je šal u ulje i počevši u laganom ritmu, a nastavljajući sve brže, strugao je sve dok se nije iživcirao. Ubrzo je oduševljeno ustanovio da je način bio učinkovit; blaga kiša prašine pala mu je na noge, a on nije ni primijetio da mu ulje vlaži rubove šaka i rukav kaputa. Iznenada, skočivši na noge u trenu, divio se lubanji koju je podigao iznad glave, onako čistoj, sjajnoj, nepomičnoj, s nekoliko točkica nalik na znoj na valovitoj površini jagodičnih kostiju. Ponovno ju je umotao, s ljubavlju; zatvorio je kovčeg i izašao iz Kluba Nacional. Automobil koji je naručio na trgu San Martín ostavio ga je pored kuće, na Orrantiji. Smračilo se. Zaustavio se na trenutak u hladnom polumraku ulice, prestravljen da su vrata možda zaključana. Iscrpljen, ispružio je ruku i poskočio od sreće kad je okrenuo ručicu, a vrata su popustila uz kratku škripu.

U tom trenu začuo je zvukove iz sjenice. Bio je toliko zadubljen u misli da je čak zaboravio na motiv tog grozničavog zadatka. Glasovi, pokreti bili su toliko nepredvidivi da mu je srce poprimilo izgled boce s kisikom povezane s čovjekom na samrti. Njegov prvi nagon bio je sagnuti se, ali to je izveo nespretno, poskliznuo se na kamen i pao potrbuške. Osjetio je oštru bol na čelu, a u ustima neugodan okus mokre zemlje, ali nije poduzeo nikakav napor da se uspravi te je ostao tako, napola ukopan u travu, teško dišući i drhteći. Dok je padao, imao je dovoljno vremena da podigne ruku u kojoj je držao lubanju, tako da je ostala u zraku, nekoliko centimetara od tla, i dalje čista.

Sjenica je bila udaljena nekih dvadeset metara od njegova skrovišta i Don Eulogio čuo je glasove nalik na slabašno mrmljanje, ali nije mogao razaznati o čemu govore. Teškom se mukom uspravio. Potajno motreći, na sredini luka koji su stvarale velike jabuke čiji su korijeni doticali podnožje blagovaonice, ugledao je jasnu i vitku siluetu za koju je ustanovio da pripada njegovu sinu. Pokraj njega nalazila se još jedna bistrija i manja, pomalo zapušteno pognuta. To je bila žena. Trepćući i trljajući oči, mučno je, ali uzaludno, pokušavao uočiti dijete. Onda je začuo kako se smije: bistar dječji smijeh, spontan, potpun, kako se raspršio duž vrta poput životinjice. Nije više čekao: izvadio je svijeću iz kaputa, krenuo je napipavati grane, grumene i kamenčiće i ubrzano se predao poslu sve dok nije čvrsto postavio svijeću na kamen, kao prepreku nasred puteljka. Zatim je, vrlo potanko, s ciljem da svijeća ne izgubi ravnotežu, preko nje položio lubanju. Obuzet golemim uzbuđenjem i priljubivši trepavice na to čvrsto nauljeno tijelo, razveselio se: veličina je bila ispravna, kroz otvor lubanje virio je bijeli vršak svijeće, poput vlati. Nije mogao nastaviti gledati. Otac je podigao glas i premda su njegove riječi i dalje bile nerazumljive, znao je da ih upućuje djetetu. Riječi su se izmjenjivale između tri osobe: duboka očeva glasa, sve energičnija, melodioznog ženskog žamora, kratkih i neumjerenih povika koji su pripadali unuku. Buka je naglo prestala. Tišina je kratko trajala; oborio ju je unuk, vrišteći: „Ali stoji da danas prestaje kazna. Rekao si sedam dana i danas prestaje. Sutra više nisam u kazni.“ Uz posljednje riječi začuo je nagle korake.

Je li se primicao trkom? Bio je to odlučujući trenutak. Don Eulogio nadvladao je uspuhanost koja ga je gušila i dovršio svoj plan. Prva šibica dala je samo prolaznu plavu nit. Druga se dobro upalila. Spalivši si nokte, ali ne osjećajući bol, držao ju je pored lubanje, čak i nekoliko sekundi nakon što je svijeća bila upaljena. Bio je sumnjičav jer ono što je vidio nije bilo baš ono što je zamislio kad mu je iznenadni plamen buknuo među rukama, uz glasno pucketanje, poput gaženja po otpalom lišću, i tada je lubanja osvanula posve osvijetljena, bacajući vatru kroz očne šupljine, nos i usta. „Cijela se zapalila“, uzviknuo je zadivljeno. Ostao je nepomičan i ponavljao je poput gramofonske ploče: „to je zbog ulja, to je zbog ulja“, začuđen, začaran pred zadivljujućom lubanjom u kojoj se kovitlao plamen.

Upravo u tom trenutku začuo je vrisak. Podivljali urlik, krik životinje mnogo puta probodene kratkim kopljem. Dijete je stajalo ispred njega, ispruženih ruku, zgrčenih prstiju. Mrtvački blijedo, potreseno, širom otvornih očiju i usta i trenutno nijemo i ukočeno, premda je njegovo grlo, neovisno o tome, proizvodilo neobične promukle zvukove. „Vidio me, vidio me“, govorio je u sebi Don Eulogio panično. Ali kad ga je pogledao, odmah je znao da ga nije vidio, da njegov unuk nije mogao vidjeti ništa osim te glave u plamenu. Oči su mu bile nepomične od dubokog užasa zauvijek upisanog u njima. Sve se odvijalo usporedo: buktinja, zavijanje, pogled na tu figuru u kratkim hlačama, iznenada obuzetu užasom. Ohrabreno je pomislio kako su se događaji odvili savršenije od plana kad je začuo glasove i korake kako se približavaju, te se onda, ne zabrinjavajući se više oko buke, okrenuo i poskakujući udaljio s puteljka, uništavajući svojim koracima gredice krizantema i ružinih grmova koji su se nazirali kroz odbljesak plamena, a zatim je prekoračio prostor koji ga je odvajao od vrata. Prošao je kroz njih usporedno sa ženinim vriskom, također gromoglasnim, ali manje ozbiljnim od unukova. Nije se zaustavio, nije okrenuo glavu. Hladan vjetar s ulice rascijepio mu je čelo i ono malo rijetke kose, ali nije to ni opazio, već je nastavio hodati, polako, okrznuvši ramenom zid vrta, zadovoljno se smijući, lakše dišući, smirenije.

Sa španjolskog prevela
Dora Jelačić Bužimski

PIXSELL / IPA

Mario Vargas Llosa (1936) peruanski je književnik i jedan od najutjecajnijih hispanoameričkih pisaca druge polovice 20. stoljeća. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. godine.

Priča Djed objavljena je u Llosinoj zbirci pripovijedaka Vođe (Los jefes) iz 1959.